Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo ili crkva Velike Gospe također je zaštićena Zakonom o zaštiti spomenika Republike Hrvatske. Podignuta je početkom 17 stoljeća u čast sv. Nikole. Godine 1615. biskup V. Ariggoni ju je posvetio, a bratovština se obvezala da će je održavati. Proširena je 1683. godine i nazvana imenom Velike Gospe, a 1746. godine posvetio ju je biskup K. A. Donadini, o čemu svjedoči natpis na pročelju. Seljani su 1800. godine o svom trošku proširili crkvu, dodali su joj sjevernu lađu, a druga lađa napravljena je 1894. godine.
Zvonik od tesanca s francuske utvrde podignut je u razdoblju 1873. – 1875. godine, a iste 1875. godine pomorska vlast u Trstu darovala je sat za zvonik i to u zamjenu za otočić Mulo ili Biofant, gdje je sagrađen svjetionik.
Rogoznička župna crkva posebna je po mnogočemu. Zanimljiva je činjenica da je to jedino malo katedralno zdanje u Dalmaciji što je šire nego duže. Bogato je nizom vrijednih umjetnina: spominje se križ iz 14. stoljeća, koji nije dostupan vjernicima i čuva se negdje na sigurnom te iz raskošnih jaslica umjetnički vrijedna figura pastira, koju je 1905. godine iz Rima donio ondašnji župnik, Kaštelanin, slavni dr. Ivan Katalinić.

Marina Frapa naljepša je marina Jadrana, te je zasigurno jedna od najljepših na Mediteranu. Smjestila se na središnjem dijelu hrvatske obale, izmedu Šibenika i Splita, u samom srcu Dalmacije u mjestu Rogoznica, u lijepoj i sa svih strana zaštičenoj uvali Soline.
Centar marine čini izgrađeni otok na kojem je smješten jedan dio sadržaja kao što su recepcija, kontrolni toranj, servis, 396 m dug tranzitni gat pogodan i za prihvat mega jahti, hotel “Otok” i pripadajuće parkiralište, većina ugostiteljskih sadržaja, te ostali prateći uslužno-poslovni objekti.
U kompleksu se nalazi 10 gatova i tranzitni gat s ukupno 700 potpuno opremljenih vezova kao i čuvani prostor za stotinjak suhih vezova. Nezaobilazni sadržaji kopnenog dijela su hotel “Kopno”, kompleks otvorenih bazena sa disco-noćnim klubom, bogati sportski centar, glavna kongresna sala, te nadzirano parkiralište. Cjelokupni kompleks marine Frapa prostire se na više od 136 000 m2. Nadzor nad plovilima organiziran je 24 sata, a video nadzor nalazi se i na ulazu u marinu.
Vodeći veliku brigu o zaštiti okoliša marina Frapa je već godinama nagrađivana Plavom zastavom, koja je danas najpriznatiji model ekološkog odgoja obrazovanja te obavještavanja javnosti, kada je u pitanju briga za more i obalni pojas.

Jezero Zmajevo oko jedinstven je hidrogeomorfološki fenomen istočne obale Jadrana, u kojem se zbog posebnih fizikalno–kemijskih svojstva razvila osebujna flora i fauna. Smješteno na poluotoku Gradina, uz tanku prevlaku koja razdvaja uvale Solinei Koprišće. Okruženo je okomitim stijenama, visokima od 4 do 24 metra. Površina jezera iznosi oko 5300 m², a najveća izmjerena dubina je 15 metara. Jezero nema vidljive površinske veze s okolnim morem, ali uočljiva je mediolitoralna stepenica, to dokazuje da se u jezeru osjećaju morske mijene, odnosno da postoji izmjena jezerske i morske vode kroz pukotine i kanale u poroznom vapnencu. Jedinstven i poseban okoliš Zmajevog oka, s debelim donjim slojem sumporovodika, posljednjih je godina zaineteresirao brojne domaće i strane znastvenike, a zbog meromiktičkih i anoksičkih uvjeta jezerske slane vode uspoređuju ga s Crnim morem, fjordom Framvaren u Norveškoj ili kraterskim jezerom Pavin u Francuskoj.
Tijekom stoljeća događalo se da jezero „prokuha“, ili kako kažu znanstvenici, da dođe do prevrtanja vodenog stupca . Uz tu neobičnu prirodnu pojavu domicilno stanovništvo ispredalo je legende. Jedna od njih je i priča o braći od kojih je jedan bio slijep. Dijeleći nasljedstvo zdravi je brat prevario slijepog, a ovaj ga je prokleo riječima: “ako nisi pravedno podijelio, neka se sve pretvori u jezero“. Tako je i bilo. Međutim, u jezeru koje ponekad pijeni i ključa, živio je i zmaj. Ovaj rogoznički zmaj, kaže lokalna predaja, bio je nemilosrdan – naplaćivao je krvavi danak, svake godine uzimao je naljepšu djevojku i najdeblju ovcu. Postoji i druga priča. Zmaj Murin, vanbračni sin Here i Posejdona,iz svojih je dvora na otoku Velika Smokvica vladao polisom Herakleja. Štito je stanovnike od osvajača i pljačkaša, a oni su mu svake godine, na najduži dan, morali dati naljepšu djevojku za ženu. Nijedna nesretnica nije preživjela prvu bračnu noć. Legenda kaže da se jednog dana, na krilatom konju Pegazu, pojavio heroj Aristoles, praunuk argonauta Jasona. Zaljubio se u djevojku koja je sutradan trebala biti nevjesta strašnome zmaju. Mladi je junak izazvao Zmaja na dvoboj i kopljem, koji je uz pomoć Hefesta i mjesečeve prašine iskovala moćna božica Atena, smrtno ranio neman. Umirući, Murin je kanđama iskopao vlastite oči. Jedno je oko bacio daleko iza Mljeta, a drugo mu je samo isklizlo pod noge i istopilo kamen. U kamenu udubinu slilo se more i nastalo je jezero, znakovita imena Zmajevo oko. Prema toj legendi o zmaju Murinu ako se dvoje zaljubljenih okupa u Zmajevom oku bit će jedno drugom vjerni do kraja života, a njihov će brak biti blagoslovljen vječnom ljubavlju i zdravom djecom.

Dva kilometara jugoistočno od Rogoznice nalazi se rt Planka (rt Ploča ili Pločica) najistureniji dio istočne obale Jadranskog mora koji zemljopisno i klimatski dijeli Jadran na sjeverni i južni. To je mjesto na kojem se snažno sudaraju sjeverni i južni vjetrovi, ciklone i anticiklone, morske struje. Na njemu se lome najveći valovi Jadranskog mora i vladaju najtiše bonace koje se mogu zamisliti. Sve to stvara gigantski prirodni spektakl koji se ne propušta jer nešto slično nije moguće vidjeti i doživjeti nigdje drugdje.
Taj rt dramatično djeluje na vremenske prilike u Dalmaciji, a posebno u Rogoznici na čijem području zbog njegovog utjecaja tijekom tri ljetna mjeseca padne svega oko 60 milimetara kiše, gotovo tri puta manje nego u susjednim gradovima Splitu i Šibeniku.
Rt Planku i njegovu ćud spominju u najstarijim sačuvanim opisima istočne obale Jadrana. Grčkim pomorcima bio je pod imenom Diomedov rt poznat i prije 6. stoljeća pr. K. Homer u “Ilijadi” daje naslutiti da je do njega nakon Trojanskog rata doplovio i sam Diomed, jedan od najvećih junaka grčke mitologije, a grčki povjesničar Timej već je u 4. stoljeću pr. K. opisao neobične prirodne anomalije koje izaziva. Njegov opis vremenskih prilika nad Diomedovim rtom spada među najstarije opise neke meteorološke pojave u europskoj kulturi. O Diomedovom rtu u 3. stoljeću pr. K pisao je i grčki učenjak, otac zemljopisa, astronom i matematičar Erastoten, tu se događa i jedna od važnih epizoda epa o Argonautima, a u 1. stoljeću spominje ga Plinije Stariji u “Prirodoslovlju”, prvom enciklopedijskom djelu europske kulture.
Za Puntu Planku vezano je i jedno od čuda koja se pripisuju kršćanskom svecu Ivanu Trogirskom, trogirskom biskupu iz 11. stoljeća . Prema legendi on je nakon brodoloma kod rta Planka hodajući po valovima spasio život kralju Kolomanu i svim mornarima. U spomen na njega i njegova čudesna djela tu je 1324. godine izgrađena zavjetna crkva.
Crkvica sv. Ivana smještena je na rtu Planka, u pustom krševitom krajoliku te je zaštićena sakralna baština. Crkvica je orijentirana u pravcu istok–zapad, pravokutnog je oblika u tlocrtu s polukružnom apsidom, a pred apsidom se nalazi jednostavan oltar na jednoj nozi. Crkvica ima obilježje gotičkog stila, koji se očituje u prelomljenom obliku svoda, a na romaničku tradiciju ukazuju masivne pojasnice, a na još starije predromaničke tradicije upućuje raščlanjenje zidova u unutrašnjosti s plitkim lukovima između lezena. Masivni oblik, debljina zidova, zidani su u prilikama: iako je crkvica udaljena više od deset metara od mora, ipak do nje dopiru valovi, tako da je izložena razornom djelovanju posolice. Masivnošću i rustičnošću crkvica je srasla sa surovim hridima.

‘Orkansko jugo, spremala se oluja…’ U prvom stoljeću prije Krista, po takvom je nevremenu bilo nemoguće oploviti rt Planku ili Diomedov rt. Mitsko mjesto gdje se sudaraju jugo i bura, za koje je vezan i mit o Argonautima i jedna je od najpogibeljnijih plovidbenih točaka na Istočnoj obali Jadrana. Rimski brod natovaren sa 150 amfora punih vina, koje je prenosio iz sjeverne Italije u Grčku, usidrio se na zadnjem velikom sidrištu u rogozničkoj uvali Gornji Muli. Za brod srednje veličine, pretovaren amforama, ni zatvorena uvala nije bila sigurna. Prevrnuo se i potonuo je na 20 metara dubine i udario u podmorsku hrid, a teret se rasuo na lokalitetu 13x10m. Tako otprilike izgleda rekonstrukcija te davne pomorske havarije. Lokalitet je inače istražen i konzerviran 1998. godine.
Ratne 1942.godine, tijekom hladnih siječanjskih dana, veliki transportni talijanski brod Ninuciu, između svjetionika Mulo i Velike Smokvice, potopila je engleska podmornica. Olupina je neistražena na dnu mora ležala punih 66 godina. Rogozničko je podmorje puno brodskih olupina iz različitih povijesnih razdoblja, stoga se slobodno može reći da je svojevrsni muzej u dubokom plavetnilu, zanimljiv istraživačima i turistima.

Prema predaji, ribar Ivan M. Bogović–Tuburko, daleke 1722. godine, loveći ribu oko rta poluotoka Gradine ugledao je neobičnu svjetlost. Kada se približio stijeni, s koje je dopirala svjetlost, našao je Gospinu sliku koja prikazuje Marijin posjet rođakinji Elizabeti. Sliku je odnio kući i spremio je u škrinju, ali se ona na neobjašnjivi način vratila na isto mjesto. I tako se to ponovilo tri puta. Uskoro su mještani zajedno s ondašnjim svećenikom odlučili na tom mjestu sagraditi kapelicu, a svečanost koja se upriličava povodom tog događaja u sadašnjem obliku utemeljena je 1776. godine.
Ta čudesna slika izgorjela je u župnoj crkvi, a druga, koja je šezdesetih godina prošlog stoljeća ukradena, nastala je u Beču 1888. godine. Pokraj prvotne male kapelice izgrađena je veća u razdoblju od 1907. do 1909. godine.
Svečanost se održava 2. srpnja, na Petrovčicu, kada se Gospina slika dovozi brodom u pratnji svećenika i mladih djevojaka odjevenih u bijele haljine do rogozničke rive, gdje je dočekuje šibenski biskup u pratnji desetak svećenika i nekoliko tisuća vjernika, da bi potom svi zajedno u svečanoj procesiji rogozničkom rivom sliku prenijeli u župnu crkvu.
Gospina slika ostaje u župnoj crkvi do prve nedjelje iza Gospe od Karmela, kada se u svečanoj procesiji morem i kopnom vraća u svoje svetište na rtu poluotoka Gradine. U procesiji sudjeluje stotine brodica i tisuće vjernika, koji prelaze pješice oko 2.5 km zavjetnog puta, mnogi često i bosi. U prošlosti su Gospin brod plivajući pratili samo mladići, a danas im se pridružuju i djevojke.
Rogoznicom su 1887. godine harale crne ospice i dnevno odnosile i do 40 života. Tadašnji župnik, don Tode Pavlović, okupio je vjernike i oni su se bosi zaputili u Gospino svetište, moleći Gospu za milost. Od tog 24. siječnja prestalo se umirati u mjestu, bolesni su ozdravili, a na taj dan, zavjetni blagdan, redovito se održava misa u kapelici.
Čudotvorna rogoznička zaštitnica čuva svoj puk i luku od svih stradanja tijekom gotovo tri duga stoljeća.